Nema više Potato Housea. Vlasnik tužno stoji ispred lokala i pozdravlja se sa stalnim mušterijama.

Za one koji ne znaju, Potato House je bio fini bistro generalno ruskog stila u kojem su se mogle dobiti odlične guste juhe, npr. boršč, kao i još nekolicina pomno probranih jela. Njihov specijalitet bio je kuhani krumpir izdubljen, na licu mjesta obogaćen smjesom maslaca i krumpira, kao i umacima s nekoliko okusa (indijski, chilli con carne, kikiriki+piletina, ćuftice…). Nazvati ih restoranom brze hrane bilo bi tehnički ispravno, jer tamo bi hrana brzo stigla, ali potpuno promašeno po kvaliteti, koja je bila daleko iznad onog što se normalno podrazumijeva pod fast foodom. I sve to po vrlo prihvatljivim cijenama.

Priča čovjek da zatvara jer “nakon tri godine više ne može”. I nakon svih horor priča o besmislenim propisima, uspjelo me šokirati da “objekt koji nema vlastiti WC mora imati isključivo visoke stolove”. Ha? “Time si mi diskriminirao niže ljude, starce, djecu, invalide”, nastavlja ogorčeno. “I zašto moram plaćati turističkoj komori, naknadu za šume? Kakve to ima veze sa mnom?” Pa problemi s osobljem, skup najam lokala, opće nerazumijevanje na svakom koraku.

“Puno lokala se danas otvara, ali ih se još više zatvara”, kaže, a to i sam vidim. Usprkos današnjem boomu restoranske ponude (ili baš zbog njega) u zadnjih mjesec-dva nestalo nekoliko meni dragih mjesta – “Kroštula” kod Cvjetnog, slastičarnica s vaflima u Masarykovoj, a evo sad i Potato House. A ni propast “Kiše”, čija se vlasnica također žalila na nemoguće propise, nije bila tako davno.

Nadam se da će boom zagrebačke restoranske ponude dovesti u biznis nove ljude, od kojih se neki možda i uspješno izbore s hrvatskom poslovnom klimom.